Uputi me u bespuće snova,
lakih i prozračnih, bespuće protkano nitima toplih suza. Uputi me ondje gdje gusta magla ne osljepljuje, gdje ledene kišne kapi neće zamrznuti dušu, gdje se inje očaja ne pruža granjem moga bića. Uputi me ondje gdje suze teku živim rijekama, gdje osmjesi borave na cvjetnim livadama, gdje zagrljaji snivaju na mekim oblacima, gdje tjeskoba ne može izići iz grube kore drveća, ondje gdje komadići tuge čuče jedino u korovu zapuštenih vrtova. Uputi me ondje gdje je dozvoljeno biti ljudskim bićem? Ne! Poduči me stvaranju, izbriši moju nadarenost za trganje duša. Nisi li vrtlar sreće? Njeguj vrtove moga bića, iščupaj korov moje melankolije, podreži granje sebičnosti, zalij moje korijenje suzama. Poduči me nošenju bremena svjesnosti. Najvažnije od svega... uputi me ondje gdje je dozvoljeno biti hladan... gdje je dozvoljeno biti punim vrčem, iz kojega praznina nikada ne istječe. |